O bolesti
Dijabetička polineuropatija je kronično oštećenja živčanog sustava kod osoba s dijabetesom. Također se radi o najčešćoj polineuropatiji. Riječ je o postupnom i najčešće simetričnom oštećenju perifernih živaca, pri čemu se najprije zahvaćaju najduži živci – oni koji se nalaze u donjim ekstremitetima, a kasnije mogu biti pogođene i šake. Zbog toga se simptomi najčešće prvo javljaju u stopalima, i to obostrano.
Glavni uzrok ove komplikacije je dugotrajna povišena razina glukoze u krvi koja s vremenom oštećuje male krvne žile koje hrane živce, ali i samu ovojnicu živca (mijelinska ovojnica) te živčana vlakna (akson). Takvo oštećenje uzrokuje poremećaj u provođenju živčanih impulsa, što se može manifestirati različitim smetnjama. Najčešće pacijenti opisuju osjećaj žarenja, peckanja, trnjenja ili boli u stopalima, osobito noću. Ponekad se javlja osjećaj kao da se hoda po pamuku, kao i smanjena osjetljivost na dodir, toplinu ili bol, što može dovesti do opasnosti od ozljeda stopala.
Dijabetička polineuropatija se ne razvija preko noći, već postepeno. Nekada se prilikom obrade polineuropatskih tegoba i dijagnosticira sama šećerna bolest.
Liječenje
Liječenje se temelji prvenstveno na dobrom reguliranju razine glukoze u krvi, što usporava napredovanje bolesti.
Tioktatna kiselina
Koristi kao dodatna terapija kod dijabetičke polineuropatije. Smatra se da može smanjiti oksidativni stres u živčanom tkivu i poboljšati opskrbu živaca kisikom i nutrijentima, čime se potencijalno ublažavaju simptomi poput peckanja, žarenja, boli, trnjenja ili utrnulosti u ekstremitetima. Iako ne liječi osnovni uzrok neuropatije, može pomoći u usporavanju napredovanja i poboljšanju kvalitete života. Primjenjuje se u obliku tableta ili intravenskih infuzija, najčešće u početnim fazama liječenja.
Simptomatska terapija
Koriste se specifični lijekovi koji moduliraju prijenos signala u živčanom sustavu, a najčešće pripadaju skupinama antiepileptika i antidepresiva.
Antiepileptici, poput gabapentina i pregabalina pomažu u smanjenju intenziteta boli, trnaca i pečenja, a djeluju tako da blokiraju abnormalni prijenos signala boli prema mozgu. Njihova prednost je što su općenito dobro podnošljivi i nemaju snažno izražene interakcije s drugim lijekovima. Kod nekih pacijenata mogu izazvati pospanost i vrtoglavicu ali se zato uvode u terapiju postepeno, u malim dozama.
Antidepresivi, posebno triciklički antidepresivi (npr. amitriptilin) i inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina (npr. duloksetin), također imaju važnu ulogu u liječenju neuropatske boli. Iako su izvorno razvijeni za liječenje depresije, pokazalo se da kod nižih doza djeluju analgetski, neovisno o njihovom antidepresivnom učinku. Djeluju tako da pojačavaju aktivnost onih puteva u središnjem živčanom sustavu koji prirodno inhibiraju bolne podražaje. Duloksetin je osobito koristan kod bolesnika koji, osim boli, imaju i elemente anksioznosti ili depresije, što je kod kroničnih bolesti često prisutno.
Važno je napomenuti da ovi lijekovi ne djeluju odmah – obično je potrebno nekoliko dana do tjedana da se razvije puni terapijski učinak. Terapija se individualno prilagođava, počinje s nižim dozama koje se postupno povećavaju, a u slučaju nuspojava ili nedovoljnog učinka, često se pokušava s kombinacijom različitih lijekova.